S Marijom primiti i
krenuti dalje
Upravo na mjestima milosti koja
su nastala po zahvatima naše nebeske Majke, doživljavamo silazak
Duha Svetoga na izvanredan način.
Hodočasnici doživljavaju iskustva
Duhova po zajedničkoj molitvi s Marijom. Duh Sveti može vjernike u
molitvi ispuniti svojim mirom, ljubavlju, radošću, snagom, hrabrošću,
utjehom i drugim milostima.
Ovo su susreti sa živim Bogom
koji su bezbrojnim ljudima postali početak novoga i vječnoga života!
Danas oni rado i osvjedočeno hode putem obraćenja jer znaju za čim
se isplati čeznuti. „Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo
djeca Božja“ (Rim 8,16).
Mariju također krase imena:
Posrednica milosti, Posuda duhovna, Zaručnica Duha Svetoga, Majka
dobrog savjeta i mnoga druga. To su nazivi koje je stekla. Već su se
prvi apostoli oko Marije i s njom okupljali da bi primili njezinu
pomoć. Čitamo u Djelima apostolskim: „Čim uđoše u grad, uziđoše u
gornju sobu gdje su redovito boravili. To bijahu Petar i Ivan…Svi su
ovi bili jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s nekim ženama,
Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom“ (Dj 1,13-14).
Nebeska nas majka u Međugorju u
svojoj poruci od 25.10.1988. o posveti, poziva da se kroz ustrajnu
molitvu vežemo za nju. Upravo to već vidimo kod apostola. Tamo stoji:
„…gdje su redovito boravili“ i „Svi su oni bili jednodušno ustrajni…“
i kod Marije i „s Marijom“. Ali možemo također kazati i s braćom i
sestrama u vjeri.
Nebeska nas Majka poziva da
molimo srcem. Što to znači? Srce, to sam ja, moja osoba, moje cijelo
biće, moj razum, moja volja, moja svijest i moje bivstvovanje. Sve u
meni neka je stavljeno u molitvu, usmjereno prema Bogu, preda nj
stavljeno i prožeto molitvom.
Ako nam je molitva teret, ako od
iznemoglosti kao nakon maratonske utrke padnemo iz crkvene klupe
nakon što smo izmolili krunicu, znači da s nama nešto nije u redu!
Možda inzistiramo na tome da smo kršćani i imamo načelnu odluku tome,
ali ne trenutačnu! Za Boga se moramo svakoga dana nanovo, posve
iznova odlučivati! Shvatimo ovaj dan kao prigodu i odlučimo se Bogu
i nama samima reći: „Vjerujem i prihvaćam Te danas! Ti si mi važan!
Želim Te ljubiti i želim slušati Mariju i Duha Svetoga!....“
Ako sličnim riječima iz dubine
svoga srca započnemo našu molitvu, tada je naše srce otvoreno i naša
molitva neće više biti teret, nego živi odnos. Majka Božja također
govori da trebamo tako dugo moliti dok nam molitva ne postane
radostan susret s Bogom i kaže dalje: „…Vi ne vidite Boga, dječice,
ali ako molite osjetit ćete Njegovu blizinu…“ (Poruka iz Međugorja,
25.04.2006.)
Uzmimo vremena za ono najvažnije!
Ustrajnost u molitvenom životu je vrlo važna. Ali ako naša molitva
nije živa nego samo neka navika, blebetanje riječima, onda je
preporučljivo da se jednostavno vratimo na početak našega molitvenog
puta jer tada smo bili puni uvjerenja i revnosti! Tamo gdje Marija
smije ostati u središtu, tamo doživljavamo Boga i radujemo se
jedinstvu.
Danas i uvijek iznova danas
trebamo moliti, ne odgađajmo to! Bog je naše spasenje vezao za vjeru
i molitvu jer nam je dao slobodu. Vjerovati znači moliti. Kao što
nam se Bog tada po Mariji darovao, tako to čini uvijek iznova svakom
pojedincu i daruje nam svoje milosti po njoj ako molimo. To je naša
duboka čežnja koju ćemo kod nje utažiti. U njezinoj prisutnosti
osjećamo se dobro i kao kod kuće. Onaj, tko je već bio u Međugorju
dobro to zna i sigurno je imao prekrasno iskustvo molitve. Otac laži
pokušat će mu to iskustvo oduzeti.
Duh Sveti je tamo gdje je ona.
Njeno srce, njena duša, njene riječi prožete su Duhom Svetim. Njen
glas je prijestolje Božje jer njime Boga časti i naviješta i
iskaziva ono što u njoj prebiva. Time je Marija slika savršenoga
čovjeka. Želimo kao ona i kroz nju stići do punine Božje i jedino
ono što je u nama dobro iskazivati.
S Marijom nećemo ostati siročad.
Ona nas podiže iz tjesnoće ovoga vremena i prostora. Živimo kao
ljudi duha, a time kao oni koji nešto znaju, kao oni koji znaju
pozadinu svoga cijeloga postojanja, o kojemu djeca ovoga svijeta
jedino mogu nagađati i što njima zauvijek ostaje skriveno. Za njih
mi slobodno možemo biti oni „glupi“ jer mi razumijemo da je to tako
i nosimo ih u svojim srcima s puno ljubavi prema križu, kao Marija.
Isus kaže: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo
sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!“ (Mt 11,25)
Marija nam govori: „…I danas vas
pozivam da svoj život s ljubavlju posvetite meni, da vas mogu voditi
s ljubavlju…“ (Poruka iz Međugorja, 27.11.1986.)
Neka nas ona vodi njezinom
nježnom majčinskom ljubavlju!
Po Gospodinovoj majci bivamo
opremljeni, bivamo obdareni karizmatskim darovima koji služe
izgradnji Mističnog Tijela Kristova. Pri čemu Majka svakog
hodočasnika i misionara i nadalje prati do prave upotrebe darova,
kao što nam je na primjer prenio Sveti apostol Jakov kojemu se još
za vrijeme svog života ukazala.
To je bilo na njegovom putu za
Saragossu (Španjolska) 2. siječnja 40. p. Kr. Ohrabrila ga je, jer
je imao vrlo malo uspjeha u svojim misijama i dala mu je nalog da
tamo sagradi crkvu njoj u čast i da postavi oltar. To je učinila u
službi kao Majka, u svojoj vjernosti prema njenim posvećenima. Prema
predaji, Anđeli Božji predali su apostolu Jakovu prvi Gospin kip u
povijesti, koji su najvjerojatnije sami izradili. Anđeli su ga tamo
postavili na mramorni stup. Još danas ga se može vidjeti u katedrali
u Saragossi. Time je i Isus po svojoj majci došao u tu zemlju.
Upravo ovdje vidimo suradnju apostola i misionara s Marijom. Da je
štovanje (uzvišenje) Marije, kao i ona sama, jedan čvrst stup,
postalo je u prošlih skoro 2000 godina vrlo jasno jer unatoč
raznovrsnim ratnim trudovima, ovaj stup u Saragossi ostao je uvijek
neoštećen. Po svom vlastitom putu je Sveti Jakov postao zaštitnikom
hodočasnika i po Božjoj providnosti također zaštitnikom međugorske
župe.
Mnogi su se čudili kad je
novosagrađena crkva u Međugorju ispala malo prevelika za jedno takvo
selo. Mogu dobro zamisliti da se Sveti Jakov krio iza toga jer je
već znao da će nebeska Majka uskoro doći ovamo i da će trebati
mjesta za svoju djecu iz cijeloga svijeta!
I ova crkva je unatoč tomu što ju
se tijekom rata namjerno htjelo uništiti, ostala je neoštećena.
Poziv na evangelizaciju dolazi
dok živimo posvetu, što ne znači da sad trebaš stati na trg i nešto
činiti što ne želiš. Tko je pozvan, taj će biti i opremljen. Majka
Božja ima za svakoga pravi posao. Recimo joj: „Uzmi me u svoju
službu Majko, tu sam!“ Potrebna je predanost za njezine nakane kroz
pravu samozataju, kroz neprestano uskraćivanje vlastitih želja i
planova. Marija zna što je za nas bolje i kako ću najbolje
doprinjeti obnovi. Samo tko je uvjeren, može druge uvjeriti.
Uvijek je ljubav ta koja nas
potiče na dobro, na darivanje onoga što smo sami primili. Pritom
postajemo svjedoci da se u darivanju Božji dar umnaža. Budi strpljiv
i polagano osjeti što trebaš činiti. Ne prisiljavaj se i vazda se
preispituj u miru srca i u duhu ljubavi. Ono što ćeš tada činiti
neće ti biti teret nego tvoja osobna volja u duhu radosti i slobode!
Biti misionar znači prije svega, na svom putu ljudima činiti dobro i
ljubav Božju svjedočiti djelima, a onda i riječima. Kroz vlastitu
promjenu bit ćemo znak otkupljenja. Marija kaže: „Ako se vi obratite
i svi oko vas bit će obnovljeni…“ (Poruka iz Međugorja, 25.05.2003.)
Moramo uključiti svoja nutarnja
osjetila, drugim riječima, naše duhovne antene ispravno usmjeriti.
Tražimo uvijek iznova Marijinu prisutnost u tišini i molitvi, pred
njezinom slikom ili kipom, u razmatranju njenog života i riječi.
Posvetimo joj svakoga dana barem
nekoliko minuta u razmatranju i u razmjeni naših najdubljih misli i
uzmimo si onda također još malo vremena da se snjom Bogu pomolimo.
Nebeska nam Majka govori: „Draga
djeco! Bog mi daje ovo vrijeme kao dar vama, da vas mogu poučavati i
voditi putem spasenja. Sada, draga djeco, ne shvaćate ovu milost,
ali će brzo doći vrijeme kad ćete žaliti za ovim porukama. Zato,
dječice, živite sve riječi koje sam vam davala kroz ovo milosno
vrijeme i obnovite molitvu, dok vam molitva ne postane radost.
Posebno pozivam sve one koji su se posvetili mome Bezgrješnom Srcu
da postanu primjer drugima. Pozivam sve svećenike, redovnike i
redovnice da mole krunicu i uče moliti druge. Krunica mi je, dječice,
posebno draga. Preko krunice mi otvorite svoje srce i moći ću vam
pomoći. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“ (Poruka iz
Međugorja, 25.08.1997.)
Koliko misli, koliko riječi,
koliko molitve!? Božja nam je providnost dala obrasce za molitvu.
Molitve koje naša srca mogu povući i koje nas žele uzdići i ispuniti.
Najljepša i najjednostavnija molitva kojom se možemo s Marijom
povezati i zajedno s njom moliti i raditi jest krunica. To je
milosni dar Božji i prvi znak življenja posvete.
Dok molimo krunicu vazda smo tamo
gdje je Marija, kod njezinog Sina. U njoj razmatramo s Marijom i
Duhom Svetim postaje/tajne spasenja, one nam postaju stvarnost i
primamo po Isusovim i Marijinim zaslugama.
Krunica je škola za sebe, jer ako
ju pažljivo molimo, uvijek iznova možemo nešto novo od Božje
spasiteljske ljubavi upoznati i znati da smo u Bogu zaštićeni. Svaka
„Zdravomarijo“ koju molimo srcem podsjeća samoga Boga, a neka i nas
uvijek podsjeti na posjet anđela Mariji. U trenutku našega pozdrava,
Marija gleda na nas i odgovara na naš pozdrav. Krunicu molimo po
mogućnosti više puta dnevno da tako ostanemo s Marijom i s Bogom
povezani, kako je to i Marija činila. Bog vazda čeka na našu molitvu
jer to je jednini odgovor na njegov poziv. Koliko često nam je
Gospodin u Evanđelju govorio da trebamo biti ljudi molitve: „Iznese
im zatim usporedbu o tome kako uvijek treba moliti i nikada ne
klonuti“ (Lk 18,1).
Prisjetimo se u molitvi riječi
anđela u Fatimi koji je rekao: „Presveto Srce Isusovo i Presveto
Srce Marijino čuju vaše molbe!“
Evo dva mala primjera kako
krunica pomaže u maloj i u velikoj stvari: U drugom svjetskom ratu
bezbroj njemačkih vojnika je poginuo u Rusiji, mnogi su tamo zapali
u zatočeništvo i samo je njih nekoliko preživjelo.
I moj djed je bio jedan od njih,
pritom je bio teško ranjen. Uvijek je molio krunicu, a također i
moja baka koja je s troje malene djece čekala u Njemačkoj. Situacija
za koju bi mnogi rekli: „Ovdje ti tvoja molitva ništa više ne pomaže!“
O, ipak! Moj djed se kao jedan od rijetkih nakon sedam godina vratio.
I što je nakon toga radio? Vidio sam ga kako uvijek tiho ili često
puta s drugima u crkvi moli krunicu.
Crkva se spominje 12. rujna kao
dana kad je Majka Božja spasila grad Beč po molitvi krunice, koji je
tada već bio u rukama neprijatelja. Pored toga bi ovdje sad mogli
nabrojiti veliki popis kapitulacija zla, napose u ratovima, koje su
se zbile na Marijine blagdane.
Iz problema koje sam i ja imao i
koje godinama nisam mogao riješiti, Marija mi je po krunici pokazala
put i vodila me. Ona utječe na sav naš život i našu povijest. Moli i
vidjet ćeš! Ako imaš poteškoća ili te muče sumnje i brige onda uzmi
krunicu u ruku i dobit ćeš snagu, hrabrost i utjehu. Naša nam Majka
uvijek iznova govori: „...Dajte mi sve svoje osjećaje i probleme! Ja
vas želim utješiti u vašim kušnjama. Želim vas ispuniti mirom,
radošću i ljubavlju Božjom...“ (Poruka iz Međugorja, 20.06.1985.)
Kako brzo vidimo samo još ono
negativno i nađemo se u naizgled beskrajnoj borbi protiv onoga što
trebamo obaviti ili što nas jednostavno ograničava! Ali Majka Božja
pokazuje mi u molitvi ono dobro ili pravi smisao koji iz tog
proizlazi ako to znam u vjeri vidjeti i prihvatiti. Onda mi pokazuje
i ono dobro u meni, u bližnjemu, iako je on drukčiji nego bih ja to
zapravo želio, i napokon i sve dobro u svijetu oko mene. Pokazuje mi
i daje mi ufanje i krunicu, uvijek iznova, kako bi s krunicom
djelovao u nadi i ljubavi za sve. Pokazuje mi put kako ću izaći iz
labirinta i kako ću napraviti red u svom životu i pored svake brige
naći dovoljno prostora da je dobro svladam.
Po Mariji prepoznajem svoje
sposobnosti i talente i polagano učim kako ih razumom i srcem dobro
upotrijebiti. Ne ostajem više sam jer odjednom mogu prilaziti
drugima i prihvaćati ih i shvaćam da ih trebam. No, ne za prolazne
radosti, nego za vječne.
Marijina majčinska škola je za
cijeloga čovjeka, sa svim njegovim potrebama i za svakoga. Majci
nije stalo samo do našega spasenja, nego i do ovozemaljskoga dobra!
Po njezinoj pomoći i duhovnosti koju Bog u Crkvi želi, biva nam
darovano ozdravljenje našim duhovnim ranama. Upravo kada shvatimo da
većina bolesti potječe iz stanja naše duše, postaje nam jasno da
riječi Marijine predstavljaju lijek koji svatko traži. Najveća čuda
događaju se danas u nama i među nama. Dopustimo ih!
Upravo u molenju krunice svraćamo
pogled na našu Majku i učimo od nje. To znači, sebe upitati što bi
Marija na mom mjestu činila u ovom stanju u kojem se trenutno
nalazim, na primjer zbog poteškoća s nekom osobom. Uvijek dobivamo
odgovor jer nam Marija pomaže da razumijemo. Taj pogled i to pitanje
trebalo bi uvijek u nama ostati na našem putu, u susretima i
svakodnevnim zahtjevima kojima trebamo udovoljiti: „Da li bi ona ovo
sada isto učinila što sam ja naumio? Kako bi ona to uradila? Bi li
ona ovo rekla što ja želim reći?“
Od nje smo čuli da jedno uvijek i
sigurno za nas želi, da u nama vladaju: mir, radost i ljubav - to ne
možemo imati sami od sebe, nego s njezinom pomoći, ona nas želi
ispuniti tim milostima!
Sestra Lucija iz Fatime pričala
je o maloj Jacinti, jednoj od troje vidjelaca, i jednom događaju po
kojemu postaje vrlo jasno da smo po molitvi posve uvedeni u Marijino
djelo i da molitva dopire do srdaca onih za koje molimo. Pričala je
da je Jacintu zamolila da za nekoga moli koji je zaista bio
izgubljeni sin, ukrao je roditeljima novac i uludo ga potrošio i
završio u zatvoru. Sestra Lucija nastavlja: „…Nakon nekog vremena
provedenog u zatvoru, jedne je noći uspio pobjeći. Kao bjegunac
dospio je noću u brda jelovih šuma. Posve se izgubio. Zbog straha da
ga ne pronađu, u tmini crne, olujne noći jedini izlaz vidio je u
molitvi. Pao je na koljena i počeo moliti. Nakon nekoliko minuta,
tako on tvrdi, ukazala mu se Jacinta, uzela ga za ruku i izvela ga
na asfaltiranu cestu koja je vodila od Alqueidao prema Reguengo.
Tamo mu je dala znak da ide dalje. Kad je svanulo našao se na cesti
za Boleiros, odmah je prepoznao mjesto i duboko ganut krenuo prema
roditeljskoj kući. Tvrdio je da mu se ukazala Jacinta i da ju je
odmah prepoznao. Upitala sam Jacintu da li je to istina da je ona
bila kod njega. Ona je rekla: «Ne!» Da ne poznaje ni jelove šume ni
brda gdje se ovaj izgubio. «Samo sam molila i usrdno se utjecala
Našoj Dobroj Majci za njega …»“ (Uzeto iz knjige: „Sestra Lucija
govori o Fatimi“, Sekretetijat Fatima).
Prije svega molimo krunicu kako
bi dokučili vječnost.
Nedavno je umro meni dobro poznat
svećenik. Umro je jedne subote (koja je u crkvi posvećena Mariji) i
pokopan je na blagdan Marijinog Bezgrješnog Srca. To je bio vrlo
jasan znak ljudima jer se on uvijek iznova posvećivao Mariji, Majci
Crkve i molio krunicu.
Sada znamo zašto Marija k nama
dolazi - da bismo naučili s Bogom u Duhu Svetom živjeti! Gospodinov
drugi i slavni dolazak kao Spasitelja i Suca kojeg radosno
iščekujemo, dogodit će se opet po njegovoj Majci, po njenom Srcu, po
njezinoj pripremi s njezinom vjernom djecom.
Uvijek kad s Marijom molimo,
idemo Gospodinu ususret, koji nas budne očekuje i koji nam je
pripravio mjesto.
(Iz knjige "Posveta je trijumf"
od Franka Möllera)
|