S Marijom primiti i krenuti dalje


 

Upravo na mjestima milosti koja su nastala po zahvatima naše nebeske Majke, doživljavamo silazak Duha Svetoga na izvanredan način.

Hodočasnici doživljavaju iskustva Duhova po zajedničkoj molitvi s Marijom. Duh Sveti može vjernike u molitvi ispuniti svojim mirom, ljubavlju, radošću, snagom, hrabrošću, utjehom i drugim milostima.

Ovo su susreti sa živim Bogom koji su bezbrojnim ljudima postali početak novoga i vječnoga života! Danas oni rado i osvjedočeno hode putem obraćenja jer znaju za čim se isplati čeznuti. „Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja“ (Rim 8,16).

 

Mariju također krase imena: Posrednica milosti, Posuda duhovna, Zaručnica Duha Svetoga, Majka dobrog savjeta i mnoga druga. To su nazivi koje je stekla. Već su se prvi apostoli oko Marije i s njom okupljali da bi primili njezinu pomoć. Čitamo u Djelima apostolskim: „Čim uđoše u grad, uziđoše u gornju sobu gdje su redovito boravili. To bijahu Petar i Ivan…Svi su ovi bili jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s nekim ženama, Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom“ (Dj 1,13-14).

 

Nebeska nas majka u Međugorju u svojoj poruci od 25.10.1988. o posveti, poziva da se kroz ustrajnu molitvu vežemo za nju. Upravo to već vidimo kod apostola. Tamo stoji: „…gdje su redovito boravili“ i „Svi su oni bili jednodušno ustrajni…“ i kod Marije i „s Marijom“. Ali možemo također kazati i s braćom i sestrama u vjeri.

Nebeska nas Majka poziva da molimo srcem. Što to znači? Srce, to sam ja, moja osoba, moje cijelo biće, moj razum, moja volja, moja svijest i moje bivstvovanje. Sve u meni neka je stavljeno u molitvu, usmjereno prema Bogu, preda nj stavljeno i prožeto molitvom.

 

Ako nam je molitva teret, ako od iznemoglosti kao nakon maratonske utrke padnemo iz crkvene klupe nakon što smo izmolili krunicu, znači da s nama nešto nije u redu! Možda inzistiramo na tome da smo kršćani i imamo načelnu odluku tome, ali ne trenutačnu! Za Boga se moramo svakoga dana nanovo, posve iznova odlučivati! Shvatimo ovaj dan kao prigodu i odlučimo se Bogu i nama samima reći: „Vjerujem i prihvaćam Te danas! Ti si mi važan! Želim Te ljubiti i želim slušati Mariju i Duha Svetoga!....“

Ako sličnim riječima iz dubine svoga srca započnemo našu molitvu, tada je naše srce otvoreno i naša molitva neće više biti teret, nego živi odnos. Majka Božja također govori da trebamo tako dugo moliti dok nam molitva ne postane radostan susret s Bogom i kaže dalje: „…Vi ne vidite Boga, dječice, ali ako molite osjetit ćete Njegovu blizinu…“ (Poruka iz Međugorja, 25.04.2006.)

 

Uzmimo vremena za ono najvažnije! Ustrajnost u molitvenom životu je vrlo važna. Ali ako naša molitva nije živa nego samo neka navika, blebetanje riječima, onda je preporučljivo da se jednostavno vratimo na početak našega molitvenog puta jer tada smo bili puni uvjerenja i revnosti! Tamo gdje Marija smije ostati u središtu, tamo doživljavamo Boga i radujemo se jedinstvu.

Danas i uvijek iznova danas trebamo moliti, ne odgađajmo to! Bog je naše spasenje vezao za vjeru i molitvu jer nam je dao slobodu. Vjerovati znači moliti. Kao što nam se Bog tada po Mariji darovao, tako to čini uvijek iznova svakom pojedincu i daruje nam svoje milosti po njoj ako molimo. To je naša duboka čežnja koju ćemo kod nje utažiti. U njezinoj prisutnosti osjećamo se dobro i kao kod kuće. Onaj, tko je već bio u Međugorju dobro to zna i sigurno je imao prekrasno iskustvo molitve. Otac laži pokušat će mu to iskustvo oduzeti.

 

Duh Sveti je tamo gdje je ona. Njeno srce, njena duša, njene riječi prožete su Duhom Svetim. Njen glas je prijestolje Božje jer njime Boga časti i naviješta i iskaziva ono što u njoj prebiva. Time je Marija slika savršenoga čovjeka. Želimo kao ona i kroz nju stići do punine Božje i jedino ono što je u nama dobro iskazivati.

 

S Marijom nećemo ostati siročad. Ona nas podiže iz tjesnoće ovoga vremena i prostora. Živimo kao ljudi duha, a time kao oni koji nešto znaju, kao oni koji znaju pozadinu svoga cijeloga postojanja, o kojemu djeca ovoga svijeta jedino mogu nagađati i što njima zauvijek ostaje skriveno. Za njih mi slobodno možemo biti oni „glupi“ jer mi razumijemo da je to tako i nosimo ih u svojim srcima s puno ljubavi prema križu, kao Marija. Isus kaže: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!“ (Mt 11,25)

 

Marija nam govori: „…I danas vas pozivam da svoj život s ljubavlju posvetite meni, da vas mogu voditi s ljubavlju…“ (Poruka iz Međugorja, 27.11.1986.)

 

Neka nas ona vodi njezinom nježnom majčinskom ljubavlju!

 

 

 

 

Po Gospodinovoj majci bivamo opremljeni, bivamo obdareni karizmatskim darovima koji služe izgradnji Mističnog Tijela Kristova. Pri čemu Majka svakog hodočasnika i misionara i nadalje prati do prave upotrebe darova, kao što nam je na primjer prenio Sveti apostol Jakov kojemu se još za vrijeme svog života ukazala.

To je bilo na njegovom putu za Saragossu (Španjolska) 2. siječnja 40. p. Kr. Ohrabrila ga je, jer je imao vrlo malo uspjeha u svojim misijama i dala mu je nalog da tamo sagradi crkvu njoj u čast i da postavi oltar. To je učinila u službi kao Majka, u svojoj vjernosti prema njenim posvećenima. Prema predaji, Anđeli Božji predali su apostolu Jakovu prvi Gospin kip u povijesti, koji su najvjerojatnije sami izradili. Anđeli su ga tamo postavili na mramorni stup. Još danas ga se može vidjeti u katedrali u Saragossi. Time je i Isus po svojoj majci došao u tu zemlju. Upravo ovdje vidimo suradnju apostola i misionara s Marijom. Da je štovanje (uzvišenje) Marije, kao i ona sama, jedan čvrst stup, postalo je u prošlih skoro 2000 godina vrlo jasno jer unatoč raznovrsnim ratnim trudovima, ovaj stup u Saragossi ostao je uvijek neoštećen. Po svom vlastitom putu je Sveti Jakov postao zaštitnikom hodočasnika i po Božjoj providnosti također zaštitnikom međugorske župe.

 

Mnogi su se čudili kad je novosagrađena crkva u Međugorju ispala malo prevelika za jedno takvo selo. Mogu dobro zamisliti da se Sveti Jakov krio iza toga jer je već znao da će nebeska Majka uskoro doći ovamo i da će trebati mjesta za svoju djecu iz cijeloga svijeta!

I ova crkva je unatoč tomu što ju se tijekom rata namjerno htjelo uništiti, ostala je neoštećena.

 

Poziv na evangelizaciju dolazi dok živimo posvetu, što ne znači da sad trebaš stati na trg i nešto činiti što ne želiš. Tko je pozvan, taj će biti i opremljen. Majka Božja ima za svakoga pravi posao. Recimo joj: „Uzmi me u svoju službu Majko, tu sam!“ Potrebna je predanost za njezine nakane kroz pravu samozataju, kroz neprestano uskraćivanje vlastitih želja i planova. Marija zna što je za nas bolje i kako ću najbolje doprinjeti obnovi. Samo tko je uvjeren, može druge uvjeriti.

 

Uvijek je ljubav ta koja nas potiče na dobro, na darivanje onoga što smo sami primili. Pritom postajemo svjedoci da se u darivanju Božji dar umnaža. Budi strpljiv i polagano osjeti što trebaš činiti. Ne prisiljavaj se i vazda se preispituj u miru srca i u duhu ljubavi. Ono što ćeš tada činiti neće ti biti teret nego tvoja osobna volja u duhu radosti i slobode! Biti misionar znači prije svega, na svom putu ljudima činiti dobro i ljubav Božju svjedočiti djelima, a onda i riječima. Kroz vlastitu promjenu bit ćemo znak otkupljenja. Marija kaže: „Ako se vi obratite i svi oko vas bit će obnovljeni…“ (Poruka iz Međugorja, 25.05.2003.)

 

 

 

 

 

 

Moramo uključiti svoja nutarnja osjetila, drugim riječima, naše duhovne antene ispravno usmjeriti. Tražimo uvijek iznova Marijinu prisutnost u tišini i molitvi, pred njezinom slikom ili kipom, u razmatranju njenog života i riječi.

Posvetimo joj svakoga dana barem nekoliko minuta u razmatranju i u razmjeni naših najdubljih misli i uzmimo si onda također još malo vremena da se snjom Bogu pomolimo.

 

Nebeska nam Majka govori: „Draga djeco! Bog mi daje ovo vrijeme kao dar vama, da vas mogu poučavati i voditi putem spasenja. Sada, draga djeco, ne shvaćate ovu milost, ali će brzo doći vrijeme kad ćete žaliti za ovim porukama. Zato, dječice, živite sve riječi koje sam vam davala kroz ovo milosno vrijeme i obnovite molitvu, dok vam molitva ne postane radost. Posebno pozivam sve one koji su se posvetili mome Bezgrješnom Srcu da postanu primjer drugima. Pozivam sve svećenike, redovnike i redovnice da mole krunicu i uče moliti druge. Krunica mi je, dječice, posebno draga. Preko krunice mi otvorite svoje srce i moći ću vam pomoći. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“ (Poruka iz Međugorja, 25.08.1997.)

 

Koliko misli, koliko riječi, koliko molitve!? Božja nam je providnost dala obrasce za molitvu. Molitve koje naša srca mogu povući i koje nas žele uzdići i ispuniti. Najljepša i najjednostavnija molitva kojom se možemo s Marijom povezati i zajedno s njom moliti i raditi jest krunica. To je milosni dar Božji i prvi znak življenja posvete.

Dok molimo krunicu vazda smo tamo gdje je Marija, kod njezinog Sina. U njoj razmatramo s Marijom i Duhom Svetim postaje/tajne spasenja, one nam postaju stvarnost i primamo po Isusovim i Marijinim zaslugama.

 

Krunica je škola za sebe, jer ako ju pažljivo molimo, uvijek iznova možemo nešto novo od Božje spasiteljske ljubavi upoznati i znati da smo u Bogu zaštićeni. Svaka „Zdravomarijo“ koju molimo srcem podsjeća samoga Boga, a neka i nas uvijek podsjeti na posjet anđela Mariji. U trenutku našega pozdrava, Marija gleda na nas i odgovara na naš pozdrav. Krunicu molimo po mogućnosti više puta dnevno da tako ostanemo s Marijom i s Bogom povezani, kako je to i Marija činila. Bog vazda čeka na našu molitvu jer to je jednini odgovor na njegov poziv. Koliko često nam je Gospodin u Evanđelju govorio da trebamo biti ljudi molitve: „Iznese im zatim usporedbu o tome kako uvijek treba moliti i nikada ne klonuti“ (Lk 18,1).

 

Prisjetimo se u molitvi riječi anđela u Fatimi koji je rekao: „Presveto Srce Isusovo i Presveto Srce Marijino čuju vaše molbe!“

Evo dva mala primjera kako krunica pomaže u maloj i u velikoj stvari: U drugom svjetskom ratu bezbroj njemačkih vojnika je poginuo u Rusiji, mnogi su tamo zapali u zatočeništvo i samo je njih nekoliko preživjelo.

I moj djed je bio jedan od njih, pritom je bio teško ranjen. Uvijek je molio krunicu, a također i moja baka koja je s troje malene djece čekala u Njemačkoj. Situacija za koju bi mnogi rekli: „Ovdje ti tvoja molitva ništa više ne pomaže!“ O, ipak! Moj djed se kao jedan od rijetkih nakon sedam godina vratio. I što je nakon toga radio? Vidio sam ga kako uvijek tiho ili često puta s drugima u crkvi moli krunicu.

 

Crkva se spominje 12. rujna kao dana kad je Majka Božja spasila grad Beč po molitvi krunice, koji je tada već bio u rukama neprijatelja. Pored toga bi ovdje sad mogli nabrojiti veliki popis kapitulacija zla, napose u ratovima, koje su se zbile na Marijine blagdane.

 

 

 

 

Iz problema koje sam i ja imao i koje godinama nisam mogao riješiti, Marija mi je po krunici pokazala put i vodila me. Ona utječe na sav naš život i našu povijest. Moli i vidjet ćeš! Ako imaš poteškoća ili te muče sumnje i brige onda uzmi krunicu u ruku i dobit ćeš snagu, hrabrost i utjehu. Naša nam Majka uvijek iznova govori: „...Dajte mi sve svoje osjećaje i probleme! Ja vas želim utješiti u vašim kušnjama. Želim vas ispuniti mirom, radošću i ljubavlju Božjom...“ (Poruka iz Međugorja, 20.06.1985.)

 

Kako brzo vidimo samo još ono negativno i nađemo se u naizgled beskrajnoj borbi protiv onoga što trebamo obaviti ili što nas jednostavno ograničava! Ali Majka Božja pokazuje mi u molitvi ono dobro ili pravi smisao koji iz tog proizlazi ako to znam u vjeri vidjeti i prihvatiti. Onda mi pokazuje i ono dobro u meni, u bližnjemu, iako je on drukčiji nego bih ja to zapravo želio, i napokon i sve dobro u svijetu oko mene. Pokazuje mi i daje mi ufanje i krunicu, uvijek iznova, kako bi s krunicom djelovao u nadi i ljubavi za sve. Pokazuje mi put kako ću izaći iz labirinta i kako ću napraviti red u svom životu i pored svake brige naći dovoljno prostora da je dobro svladam.

Po Mariji prepoznajem svoje sposobnosti i talente i polagano učim kako ih razumom i srcem dobro upotrijebiti. Ne ostajem više sam jer odjednom mogu prilaziti drugima i prihvaćati ih i shvaćam da ih trebam. No, ne za prolazne radosti, nego za vječne.

 

Marijina majčinska škola je za cijeloga čovjeka, sa svim njegovim potrebama i za svakoga. Majci nije stalo samo do našega spasenja, nego i do ovozemaljskoga dobra! Po njezinoj pomoći i duhovnosti koju Bog u Crkvi želi, biva nam darovano ozdravljenje našim duhovnim ranama. Upravo kada shvatimo da većina bolesti potječe iz stanja naše duše, postaje nam jasno da riječi Marijine predstavljaju lijek koji svatko traži. Najveća čuda događaju se danas u nama i među nama. Dopustimo ih!

Upravo u molenju krunice svraćamo pogled na našu Majku i učimo od nje. To znači, sebe upitati što bi Marija na mom mjestu činila u ovom stanju u kojem se trenutno nalazim, na primjer zbog poteškoća s nekom osobom. Uvijek dobivamo odgovor jer nam Marija pomaže da razumijemo. Taj pogled i to pitanje trebalo bi uvijek u nama ostati na našem putu, u susretima i svakodnevnim zahtjevima kojima trebamo udovoljiti: „Da li bi ona ovo sada isto učinila što sam ja naumio? Kako bi ona to uradila? Bi li ona ovo rekla što ja želim reći?“

Od nje smo čuli da jedno uvijek i sigurno za nas želi, da u nama vladaju: mir, radost i ljubav - to ne možemo imati sami od sebe, nego s njezinom pomoći, ona nas želi ispuniti tim milostima!

 

Sestra Lucija iz Fatime pričala je o maloj Jacinti, jednoj od troje vidjelaca, i jednom događaju po kojemu postaje vrlo jasno da smo po molitvi posve uvedeni u Marijino djelo i da molitva dopire do srdaca onih za koje molimo. Pričala je da je Jacintu zamolila da za nekoga moli koji je zaista bio izgubljeni sin, ukrao je roditeljima novac i uludo ga potrošio i završio u zatvoru. Sestra Lucija nastavlja: „…Nakon nekog vremena provedenog u zatvoru, jedne je noći uspio pobjeći. Kao bjegunac dospio je noću u brda jelovih šuma. Posve se izgubio. Zbog straha da ga ne pronađu, u tmini crne, olujne noći jedini izlaz vidio je u molitvi. Pao je na koljena i počeo moliti. Nakon nekoliko minuta, tako on tvrdi, ukazala mu se Jacinta, uzela ga za ruku i izvela ga na asfaltiranu cestu koja je vodila od Alqueidao prema Reguengo. Tamo mu je dala znak da ide dalje. Kad je svanulo našao se na cesti za Boleiros, odmah je prepoznao mjesto i duboko ganut krenuo prema roditeljskoj kući. Tvrdio je da mu se ukazala Jacinta i da ju je odmah prepoznao. Upitala sam Jacintu da li je to istina da je ona bila kod njega. Ona je rekla: «Ne!» Da ne poznaje ni jelove šume ni brda gdje se ovaj izgubio. «Samo sam molila i usrdno se utjecala Našoj Dobroj Majci za njega …»“ (Uzeto iz knjige: „Sestra Lucija govori o Fatimi“, Sekretetijat Fatima).

 

Prije svega molimo krunicu kako bi dokučili vječnost.

Nedavno je umro meni dobro poznat svećenik. Umro je jedne subote (koja je u crkvi posvećena Mariji) i pokopan je na blagdan Marijinog Bezgrješnog Srca. To je bio vrlo jasan znak ljudima jer se on uvijek iznova posvećivao Mariji, Majci Crkve i molio krunicu.

Sada znamo zašto Marija k nama dolazi - da bismo naučili s Bogom u Duhu Svetom živjeti! Gospodinov drugi i slavni dolazak kao Spasitelja i Suca kojeg radosno iščekujemo, dogodit će se opet po njegovoj Majci, po njenom Srcu, po njezinoj pripremi s njezinom vjernom djecom.

Uvijek kad s Marijom molimo, idemo Gospodinu ususret, koji nas budne očekuje i koji nam je pripravio mjesto.

 

(Iz knjige "Posveta je trijumf" od Franka Möllera)